Zašto ljudi jedno pričaju, a drugo rade?
14. Jul 2022.
Mnogo volim da pričam sa ljudima. Kad god je moguće, voleo bih da to bude uživo, ali ako ne može, zadovoljavam se i komunikacijom preko fejsbuka, telefona, ili porukama. Ponekad sam usamljen i onda tražim osobu sa kojom bih to mogao da podelim, a kada me ne saslušaju, veoma se razočaram. Poseban problem predstavlja kada mi ljudi u razgovoru nešto kažu ili obećaju, a od toga ne bude ništa. Takve situacije ne razumem u potpunosti i voleo bih da mi neko objasni zašto se ljudi tako ponašaju.
Dešavalo se, na primer, da mi neki drug ili drugarica tokom četovanja predloži da se vidimo i ja se tome veoma obradujem i jedva čekam da dođe dan susreta. Samo na to mislim, čekam da potvrdimo vreme i mesto, a ta se osoba više ne javi. Ne razumem da li je zaboravila, ili uopšte nikada nije stvarno mislila da se sretnemo. Da li ljudi veruju da ću ja zaboraviti na njihovo obećanje, i zašto im je teško da mi jednostavno jave da im je nešto iskrslo? Lakše bi mi bilo da mi neko otvoreno kaže da ne može ili neće da se sretnemo, nego da obeća samo da bi obećao. Uvek budem tužan i razočaran kada se nešto ovako dogodi.
Jednom smo tata i ja svratili kod prijatelja koji je muzičar. Pohvalio sam se da sam dobio novu klavijaturu i da sam naučio da sviram nekoliko novih pesama. On je kazao: „Samo vežbaj, bićeš ti moj klavijaturista“. Nasmejao sam se i tu scenu dugo pamtim jer zapravo zaista očekujem da me on primi u svoj bend. Kada pričam o tome roditelji mi govore da to nije realno i da je on samo hteo da me ohrabri da nastavim da vežbam. To znači da ljudi olako kažu neke stvari u koje ja poverujem, a da uopšte tako stvarno ne misle. Mnogo mi je teško da to razumem i pitam se – zašto uopšte tako postupaju?
Poznate ličnosti su mi veoma interesantne a među njima ima onih koje mnogo volim i čiji rad pratim. Čitam o njima na internetu i znam puno detalja iz njihovih života i karijere. Kad o tome pričam, dogodi se da mi neko od poznanika kaže kako poznaje određenu ličnost, i čak mi obeća da će me upoznati sa njim ili njom. Uvek stvarno poverujem da će se to i dogoditi. Stalno ih podsećam na obećanje. Ne razumem zašto obećavaju stvari koje ne mogu ili neće da ispune. Stvar je u tome što ja te situacije doživljavam kao dogovore, a dogovore ne želim da kršim.
Zbog ovoga su moji roditelji počeli da skreću pažnju drugim ljudima da ne bi trebalo da mi obećavaju nešto u šta nisu sigurni da će i uraditi, a sada sam i sam počeo to da radim. Osobama sa autizmom je veoma važno da se ispuni ono što se obeća. Mama mi je objasnila da drugi ljudi na osnovu izraza lica, tona, gestikulacije, mogu da procene da li neko nešto stvarno misli, ili samo kaže da bi kazao. Ja to ne mogu. Čujem ono što se izgovori, i mislim da je to stvarno tako.
Takođe sam primetio i da ljudi izgovore neke stvari, a misle potpuno suprotno. U školi sam naučio da se to zove ironija. Međutim, teško mi je da shvatim kada neko hoće da bude ironičan, a kada stvarno misli ono što je kazao. Sećam se događaja još iz osnovne škole kada je mama od majke jedne moje drugarice čula da smo jako loše uradili kontrolni zadatak iz geografije i da smo svi dobili loše ocene. A onda nam je razredna kazala: „Čujem da ste odlično uradili kontrolni iz geografije“. Nisam znao kome da verujem, mami ili razrednoj.
Bilo mi je teško da napišem ovaj tekst jer sam se setio mnogo sličnih primera – ovakve stvari dešavaju se češće nego što možete da zamislite – drugarica koja mi je obećala da će doći da zajedno sviramo i pevamo, pa nije ispunila obećanje, poznanik koji je kazao da će mi dati neki čas iz sviranja klavijatura, a to se nije ostvarilo, drugarica koja je rekla da ćemo se sresti u subotu, a od tada je prošlo više meseci. Voleo bih da se posavetujem sa nekim kako da ovo razumem i kako da prevaziđem slične situacije. Možda je način taj da kad mi se nešto obeća to ne uzimam zdravo za gotovo i nadam se da ću u ovom cilju i uspeti, jer bi mi bilo mnogo lakše u životu.
Stefan Lazarević